Tom prigodom čovjek ima prilike vidjeti štošta, od vrlo lijepog i civiliziranog ponašanja, pa do ponašanja kod kojih se čovjek upita: Zašto su ovi ljudi uopće došli na groblje?
Groblje je prostor u kojem počivaju tijela naših dragih, rođaka, prijatelja, sugrađana. To je mjesto mira, tišine, mjesto koje ulijeva neko poštovanje (pa čak i strahopoštovanje). Bojim se da su mnogi ljudi danas izgubili osjećaj poštovanja prema nekim prostorima kao što su crkve, groblja i sl. Postali smo gori nego praljudi – oni su groblja jako poštivali, a bili su na nižem stupnju razvoja od nas.
Vrijeme prije početka obreda ljudi koriste da se susretnu i razmijene koju riječ. Dok čekam na početak obreda, stojim obično blizu mrtvačnice i promatram. Pojedinci izgledaju kao da su došli na piknik, a ne na sahranu. Galama je pred mrtvačnicom sveopća, priča se “iz petnih žila”, dobacivanje poznanicima, smijeh na sav glas, šaljive dosjetke, čak i vicevi itd. Nimalo pijeteta prema čovjeku od kojega smo se došli oprostiti!
Sva sreća da je rodbina zaokupljena svojom tugom pa ne vidi pojedince koji su se došli oprostiti od njihovog pokojnika i njihovo ponašanje koje pokazuje sve, samo ne poštovanje prema mrtvom čovjeku. Galama i dobacivanje, glasni komentari i smijeh ne bivaju prekinuti ni kada grobari počnu iznositi vijence i cvijeće. Tek sviranje pogrebne glazbe ili svećenikovo glasno: “U ime Oca…” prekine sveopći žamor i galamu. Ali ni to ne zadugo.
Čim je svećenik završio s molitvom i pogrebna povorka krenula, glasno razgovaranje se nastavlja kao da se ništa ne događa. Iza križa obično kreću muškarci. Čim su napravili par koraka, započnu komentari, ponovno dobacivanja pa čak i smijeh. I tako to traje sve do dolaska na grob. Onda se sve malo stiša kada svećenik ponovno započne molitvu. No, ni tada neki ne ušute. Misleći valjda da su dovoljno daleko od groba, nastavljaju pričati tijekom cijele svećenikove molitve. U nekoliko sam navrata morao prekinuti molitvu i zamoliti pojedince da napokon ušute. Trebamo se ozbiljno zapitati koliko smo kulturni na groblju jer ovo nije slučaj pojedinaca, nego je masovna pojava. NARAVNO DA NISMO SVI JEDNAKO VEZANI UZ POKOJNIKA, MOŽDA SMO DOŠLI IZ ČISTE PRISTOJNOSTI. NARAVNO DA NE MOŽEMO SVI PLAKATI I NARICATI, ALI GOVORITI TIŠE, OBAZRIVIJE, IZBJEGAVATI SMIJANJE I VICEVE – MOŽEMO! ZAR JE TAKO TEŠKO IZDRŽATI U ŠUTNJI 20-TAK MINUTA KOLIKO TRAJE OBRED SPROVODA? AKO I SUSRETNEMO PRIJATELJE I POZNANIKE, ZAR NE MOŽEMO RAZGOVARATI DISKRETNIJE. AKO SMO SE I SJETILI NEČEG ŠALJIVOG, ZAR NE MOŽEMO SA ŠALAMA PRIČEKATI DOK SAHRANA NE ZAVRŠI? NAKON SAHRANE OTIĐIMO NA KAVU PA SE NAPRIČAJMO DO MILE VOLJE.
Posebno bi se poglavlje moglo napisati o oblačenju na sprovodu. Za razliku od rodbine koja je obično žalobno odjevena, u crnoj ili tamnijoj odjeći, mnogi prisutni na sprovodu često izgledaju kao da su došli na izlet ili rekreaciju – polugoli, u kratkim hlačama, majicama “bez rukava”, u nekim papučama koje se inače nose “po dvorištu”, trenirke raznih vrsta, kričave boje i sl.
